Naslov bloga odgovara je na jedan tekst koji sam pročitao
ovih dana na društvenim mrežama. Naslov teksta je „Gdje je moj par, Gospodine?“. Osoba za tebe, muško ili žensko je tu negdje
za tebe u vremenu kojem živiš i u kojem se nadaš. Savršeno potvrđuje tu tezu
blagdan koji smo jučer proslavili – krštenje Isusa Krista. I našim krštenjem postali smo djeca Božja, On
vodi brigu o nama. Ključno je imati to u srcu i na umu. Trebamo u muško – ženske odnose unijeti činjenicu da
smo stvoreni za Božje kraljevstvo i da smo nečiji sinovi ili kćeri. Je li
možete zamisliti koliko bi manje slomljenih srdaca bilo? Patnja i tuga bili bi strani pojmovi. Ali što
napraviti dok ta osoba ne dođe u naš život? Kako je prepoznati? Odgovor se
krije u činjenici da većina muškaraca ili žena ne radi na sebi čekajući da
voljena osoba jednostavno uđe u njihov život i popravi ono što su sami trebali
popraviti. Druga će vas osoba ispuniti, učiniti sretnim i slično, ali vas ne
može popraviti u cijelosti. To možete jedino vi u suradnji s Bogom. Dakle rad
na sebi. Drugi odgovor je u otvorenom
srcu koje ne poznaje strah i zabrinutost i tjeskobu i sve slične sitnice koje
nas koče da prepoznamo autentičnu ljubav. Kad sam već kod autentične ljubavi
onda ona zahtjeva i djela. Ne možete govoriti nekome da ga volite a istovremeno
stalno gledate na sat kada ga trebate saslušati ili kada jednostavno trebati
biti tu za njega, makar to bilo u jedan sat iza ponoći. I treći odgovor je
odnos s Bogom. Molitva i sakramentalni
život posvećuju nas i ljude oko nas, a posvećeni život je vrsta privlačnosti, jer
donosi radost. Uostalom kome nisu privlačni radosni ljudi, koji zrače
optimizmom i na kojima vidiš da hodaju putem svetosti?
„Negdje i nekad dijete moje, ne boj se“ – odgovorio bi ti
Otac čijim si krštenjem postao/postala Njegovo ljubljeno dijete.
Kraj
Nema komentara:
Objavi komentar