Sinoć negdje oko 22 sata konačno sam samostalno vozio i
parkirao. Po polupraznom parkingu. I naravno kad sam završio s vožnjom ugasio
sam auto, ali prije toga sam podigao ručnu kočnicu kako auto ne bi samostalno
odabrao neki svoj put. Upravo ova radnja potakla me na muško-ženske odnose i
kako mi muškarci podignemo u određenom trenutku ručnu kočnicu i stojimo na
mjestu. Ni milimetra naprijed. Mi podignemo ručnu kočnicu za ljubav, za potpuno
sebedarje. To je činjenica koju danas mnogi ne žele priznati, ali ona se vidi
po postotku samaca, neuspjelih veza ili brakova. Ne dajemo se, ne izgaramo u
potpunosti, ne ljubimo svim srcem, već kalkuliramo. Hoćete dokaz? Koliko puta
ste u razgovoru čuli ovo: „Ma mi ne mislimo ozbiljno!“ ili „Nije to još ništa ozbiljno, vidjet ćemo što će s nama
biti“. To je mentalitet neozbiljnosti i površnosti. U navedenim
primjerima se vidi koliko smo kao muškarci zaglibili s Božjeg puta i plana za
nas. Muškarac ako je u vezi, onda je u vezi. Ozbiljno,jer ponašanje prema
voljenoj osobi je ozbiljna stvar i bit ćemo suđeni kako smo se odnosili prema
djevojkama. A gdje je ono prije veze? One puste zavrzlame i nepozivanja na
kavu? Gdje je tek ona izgubljenost u tome da se ne zna što muškarac želi ….?
Mogla bi se knjiga i o tome napisati, a ne članak. Osjećaji? O njima
bolje i ne pisati zar ne? Budimo pošteni i priznajmo da smo u određenom
trenutku života podigli ručnu kočnicu za ljubav i nadam se da ste je u
međuvremenu spustili i da ste upoznali nekog tko vam je drag i da konačno imate
cilj. Inače je situacija loša, htjeli vi to priznati ili ne. Ne ljubimo.
Razlozi su razni, od rana iz prijašnjih odnosa pa do strahova ili lošeg
odnosa s Bogom. Rane iz prijašnjih veza mogu zarasti jer vrijeme učini svoje,
a gospodar vremena je Bog i pomalo je deplasirano da se izvlačim na neuzvraćenu
ljubav iz 1998. zar ne? Strahovi? Straha u ljubavi nema čitamo u
Evanđelju. Ključ je ipak odnos s Bogom. Bog mijenja naša srca i povlači ručnu
kočnicu prema dolje kako bismo krenuli dalje sa osobom koju volimo. Vrlo
jednostavno – Bog je ljubav. Ne trebam vam dalje ništa objašnjavati?! Posebno
sam alergičan na one poopćene formule: „Ali djevojke su takve i takve,
one kompliciraju, bla, bla..…“ Ne
zanima me. Ti budi jasan, ti moraš znati što
želiš! Ti moraš imati osjećaje i znati ih izraziti. Ti se moraš 100% dati! Ti
moraš do kraja ljubiti! Zašto?
Jer je tako ljubio Krist svoju Zaručnicu (crkvu). Eto zato! Ni manje ni više.
Ja sam svoju kočnicu podignuo u lipnju 2009. godine. Dakle moguće je i ne
prihvaćam izgovore! A auto? Pa samostalno sam počeo voziti sa samo dvije
ruke. Prvo parking, pa kvart a onda na kraju cijeli grad. Tako je i s ljubavi,
malo po malo raste do nebeskih visina. Do svetosti jer samo tako je On ljubio
nas.
Kraj
